JEDAN POZIV GRADONAČELNIKA SARAJEVA I JOŠ JEDNO GORKO ISKUSTVO
09.07.2026. godine, u 20:15 sati, zazvonio je telefon. Nisam ni slutio da ću te večeri razgovarati sa gradonačelnikom Sarajeva, gospodinom Samirom Avdićem. Prije toga stigla mi je poruka na Facebooku: „Gospodine Zukiću, možete li mi dati svoj broj telefona? Hoću odmah da vas nazovem.“ Nakon što sam poslao broj, samo sam čekao. A onda, nekoliko minuta kasnije — poziv. Javio se gradonačelnik Sarajeva, gospodin Samir Avdić. „Gospodine Zukiću, pročitao sam vašu poruku i dobro, dobro sam je razumio. Samo ne znam kako Vam ja mogu pomoći.“ Duboko sam uzdahnuo. Pomislio sam: možda će ovo biti još jedan razgovor utjehe, još jedno pranje ruku od odgovornosti i još jedno zaobilaženje teme o kojoj gotovo svi šute. Ipak, pokušao sam biti kratak. Rekao sam mu da već dvanaest godina pokušavam da se napravi kvalitetno spomen-obilježje svim kadaveričnim donorima Bosne i Hercegovine i da se osnuje Udruženje porodica kadaveričnih donora — ali u okviru sistema. Ne treba izmišljati toplu vodu. Treba samo pogledati kako su neke stvari već urađene i krenuti utabanim stazama. Kasnije bi, po mom mišljenju, oba udruženja trebalo predati u ruke mladim, obrazovanim i neiskvarenim ljudima i pokušati ih istrgnuti iz kandži politike, političara i nečasnih pojedinaca.
Naš razgovor trajao je oko dvadeset minuta. U jednom trenutku više nisam mogao sjediti. Ustao sam i hodao po prostoriji dok sam razgovarao. A onda mi gradonačelnik Avdić reče: „Ja ću već sutra nazvati kolegu, gradonačelnika Zenice, gospodina Fuada Kasumovića.“ Tu sam ga morao zaustaviti. „Ne, ne, ne, gradonačelniče.“ Jer sam prije nekoliko godina sa svojom suprugom bio kod gradonačelnika Zenice. Gospodin Kasumović nas je tada toplo primio i saslušao. Zagrlio je moju suprugu i rekao: „Draga i poštovana gospođo Zukić, majko Minelina, imate moju riječ. Obećavam Vam i garantujem — bit će izgrađeno spomen-obilježje u KB Zenica.“ I zaista, tada je sve krenulo kao lijepa priča. Lično me poslao u službu Grada Zenice za planiranje i izgradnju. Tamo su nas dočekale mlade arhitektice, saslušale nas i napravile čak tri idejna rješenja za spomen-obilježje. Otišli smo i na mjesto gdje sam želio da ono bude postavljeno — ispred glavnog ulaza u glavnu zgradu KB Zenica. Počele su se pribavljati dozvole. Mjesecima je trajalo. Navodno je Grad Zenica trebao sve finansirati. A onda — jednog dana — stiglo je rješenje da se sve obustavlja. I meni se ponovo srušio cijeli svijet.
Tada me gradonačelnik Sarajeva upita: „A jeste li pokušali u svom gradu, Zavidovićima? Šta o svemu tome kaže i misli vaša gradonačelnica Erna Merdić Smailhodžić?“ U tom trenutku mi je telefon gotovo ispao iz ruke. „Jesam, gradonačelniče Avdiću. Jesam.“ Dana 04.12.2025. godine poslao sam 90 pisama, poštom i na ruke, na 30 adresa — gradonačelnici i 29 vijećnika. Do danas nisam dobio odgovor. Ni od koga. A onda dolazi dio priče koji zaista liči na rubriku „Vjerovali ili ne“. Od tih 29 vijećnika čak su trojica iz mog malog sela Ribnica. Troje ljudi, tri različite političke stranke: SDA, SDP i Snaga naroda. Sva trojica su moji — ili bolje rečeno, Minelini — bliži rođaci. Sa mnom su odrasli. Provodili smo zajedno djetinjstvo. A odgovor? Ništa.
Naš razgovor sa gradonačelnikom Avdićem tada se nekako pretvorio u mučninu. Pokušao sam ga privesti kraju. I onda sam rekao: „Evo kako mi Vi možete pomoći, poštovani gradonačelniče Sarajeva, gospodine Samire Avdiću. Molim Vas samo jedno: proslijedite ovu moju poruku na što više adresa za koje Vi smatrate da bi mogle pomoći oko ove, možda najnepopularnije i najveće tabu-teme u svijetu i historiji čovječanstva. To je sve.“ Zbog toga Vam hvala, dragi i poštovani gradonačelniče Sarajeva, gospodine Samire Avdiću. Bila mi je velika čast i zadovoljstvo zbog Vašeg poziva i našeg razgovora. Ali moram priznati — za mene je to bilo još jedno gorko iskustvo. Možda sam ponovo dobio neku svoju gorku i Pirovu pobjedu. A ne znam hoću li ikada dobiti ovaj nepravedni rat. Rat sa nevidljivim neprijateljem. Rat sa nakaradnim ljudskim vrijednostima. Rat sa ljudskom savješću.
Ponekad se pitam: da li svakim danom sve dublje tonem u živo blato? Da li tonem u neko neviđeno ludilo? Ili sam samo čovjek koji možda ponešto vidi unaprijed i pokušava ukazati na ono što drugi ne žele vidjeti? Svi kao da bježe. Okreću mi leđa. Okreću glavu. A ja, dok tonem u ambis jedne porodične tragedije, gledam oko sebe i ne vidim gotovo ničiju ruku koja bi pokušala da me iz tog ambisa izvuče. Pobjegao bih i ja. Digao bih ruke od svega još davno. Ali kako? Nisam uspio sačuvati Minelu živu. Najbolju osobu na svijetu. Ne samo zato što je bila moja kćerka, nego zato što je bila Minela Zukić — djevojka, mlada žena i osoba koja je svojim životom i svojim djelom zaslužila da je se ovaj svijet sjeća.
I zato se i dalje borim. Možda ću jednog dana otići nesretan i poražen. Možda ću tada čuti vlastiti glas iz neke daljine: „Žao mi je, Minela. Žao mi je. Nisam uspio da se izborim ni za tvoju čast, ni za tvoje svete zasluge.“ Ako mi Ti, moja draga i voljena Minela, ikada možeš oprostiti — oprosti mi. Ali ja sebi možda nikada neću moći oprostiti. Ipak, još stojim. Još pišem. Još šaljem. Još govorim.
Jer ovo više nije samo moja privatna porodična bol. Ovo je pitanje odnosa prema kadaveričnim donorima, njihovim porodicama i ljudima koji su, čak i nakon svoje smrti, drugim ljudima poklonili šansu za život. Zato Vas molim: pročitajte. Pogledajte. Saslušajte. A posebno Vas molim da pogledate video kojim je sve počelo tog nesretnog i kobnog dana za cijelu porodicu Zukić. Ne tražim sažaljenje. Tražim da se sasluša. Tražim da se zapamti. Tražim da se učini ono što je moguće. Jer ako ne možemo promijeniti prošlost i vratiti naše najmilije, možda možemo učiniti da njihova dobrota i njihova posljednja velika ljudska odluka — darivanje organa i spašavanje drugih života — ne budu zaboravljeni. Za Minelu. Za sve kadaverične donore. Za njihove porodice. I za one koji danas žive zahvaljujući njihovom posljednjem daru.
12.07.2026. – MOJI ZACRTANI ŽIVOTNI SVETI CILJEVI
U mojoj danonoćnoj borbi, koja traje već 12 godina, u znak sjećanja na Minelu Zukić, zacrtao sam nekoliko svetih životnih ciljeva.
1. Promovisanje i unapređenje plemenite ideje doniranja organa u BiH.
Da bi se ova humana ideja što uspješnije promovisala i unapređivala, moraju se uključiti sve nadležne institucije i svi raspoloživi ljudski resursi – uz mnogo pameti, razumijevanja, međusobnog poštovanja, kulture sjećanja i empatije prema drugima.
2. Izgraditi kvalitetna spomen-obilježja svim kadaveričnim donorima.
Kao prvi korak, spomen-obilježje trebalo bi izgraditi u KB Zenica i u Zavidovićima, a onda, ako Bog da, i u većini drugih općina i gradova širom BiH.
3. Osnovati i staviti u funkciju Udruženje porodica svih kadaveričnih donora BiH ili FBiH.
To udruženje treba biti dio sistema i djelovati po jasnim i odgovornim principima, po uzoru na postojeće dobre modele.
Nakon toga, oba udruženja treba putem javnog konkursa predati u ruke mladim, poštenim, sposobnim i školovanim ljudima, bez obzira iz kojeg grada u BiH dolaze.
Svi mi ostali možemo, ukoliko želimo, biti počasni članovi i, naravno, neizostavan dio svih pozitivnih dešavanja.
Smatram da se sve ovo može pokrenuti kroz nadležne institucije Federacije BiH, uz pomoć i podršku svih nivoa vlasti, kao i kroz izmjene i dopune pojedinih odredbi zakona koji regulišu oblast darivanja i transplantacije organa u FBiH, odnosno BiH.
4. Snimiti kvalitetan bh. film o doniranju organa.
Ništa možda ne bi moglo snažnije promovisati ovu plemenitu ideju kao dobar i kvalitetan bosanskohercegovački film o doniranju organa.
Ovim putem nudim svoja autorska prava, kao i naše dvije Facebook stranice – „Sjećanje na Minelu Zukić“ i Fondaciju „Minelino srce“, zajedno sa obimnim pisanim i video materijalom koji posjedujemo.
Prije svega, treba pozvati, predložiti i angažovati stručne ljude iz BiH koji se bave filmskom umjetnošću. Ako za realizaciju ne bude dovoljno finansijskih sredstava u BiH, onda, uz pomoć stručnih i odgovornih ljudi iz naše zemlje, treba razmotriti mogućnost da se autorska prava ponude i inostranim filmskim stručnjacima i produkcijama.
Ali moja želja je jasna: da to ponovo bude bosanskohercegovački film o doniranju organa i životu koji se darivanjem može spasiti.
A ja javno, pred svima, izjavljujem i obećavam:
Ako bih ikada dobio bilo kakav novac na osnovu svojih autorskih prava, svaki žuti fening utrošio bih u promovisanje plemenite ideje doniranja organa u BiH.
Sve bi bilo posvećeno i trajnom očuvanju sjećanja na jednu mladu, 25-godišnju djevojku – Minelu Zukić, čiji je život postao simbol darivanja i pomoći drugima.
Sjećanje na Minelu Zukić – da njeno dobro djelo živi kroz druge živote.
Fondacija „Minelino srce“ – Facebook
