Postoje ljudi čiji život traje kratko, ali djela ostaju vječna. Postoje imena koja ne pripadaju samo jednoj porodici, mjestu ili jednoj generaciji, već postaju dio historije jednog naroda. Jedno od takvih imena je i Čačković Mirsad – Miće. Ratni heroj Armije Republike Bosne i Hercegovine, poručnik, komandir Palanačke čete 108/215 Vmtbr, čovjek koji je najteže godine agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu proveo tamo gdje je njegova domovina bila najugroženija, na prvoj liniji odbrane.
Prošle su tri decenije od dana kada je Miće položio svoj život na brčanskom ratištu. Ipak, 31 godina nije dovoljno dug period da izblijedi sjećanje na čovjeka koji je svojim djelima ostavio dubok trag u historiji odbrane ovoga kraja.
Brčanska regija, a sa njom i pitomo selo Palanka, tokom agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu dala je svojoj domovini veliki broj hrabrih i neustrašivih ratnika. Bili su to mahom „obični ljudi“, ljudi iz naroda, koji su prije rata živjeli sasvim običnim životom, uz svoje porodice, prijatelje i komšije.
Kada je došlo vrijeme iskušenja, stali su među prvim na branik svoje domovine i izrasli u hrabre borce i komandire, spremni da za slobodu svoga naroda daju i vlastiti život! Jedan od tih mladića bio je i dvadesetdvogodišnji Palančanin, Mirsad Čačković – Miće. Svoj ratni put započeo je kao pripadnik Patriotske lige, Odreda Palanka, a potom je, od samog formiranja Palanačke čete 2. maja 1992. godine, postao njen pripadnik. Mirsad je prešao svoj ratni put od običnog borca pa sve do komandira Palanačke čete. Kraći period bio je i na poziciji zamjenika komandanta 3. Bataljona 108. Brčanske brigade Armije RBiH, ali zbog velikog poštovanja prema svojim palančanima te na njihovo insistiranje, nakon samo nekoliko mjeseci vratio se na čelo Palanačke čete, gdje je i ostao sve do svoje pogibije. Sa svojim Palančanima vodio je mnoge teške i uspješne bitke u ratnom periodu. Tokom tih bitki uništio je dva tenka T-34 na području Broduše 1993. godine i tenk T-55 na području Donje Brke 17. januara 1994. godine. Bio je dvaput ranjavan, od čega jednom teže, 3. augusta 1994. godine, u akciji oslobađanja Donje Brke. Uprkos tome nije odustajao niti se povlačio pred opasnošću. Uvijek se vraćao svojim borcima i nastavljao tamo gdje je stao. Od svojih boraca nikada nije tražio ono što sam nije mogao i bio spreman učiniti. Njegovi saborci u njemu nisu vidjeli samo komandira, već čovjeka kojem vjeruju i za kojim se u borbu ide. Zbog svoje vojničke vještine, sposobnosti i hrabrosti bio je veoma cijenjen, kako u Palanki tako i izvan nje, što nam potvrđuje podatak da je više puta nagrađivan i pohvaljivan od strane svojih pretpostavljenih. U reportaži sedmičnika „Slobodna Bosna“ od 24. januara 1994. godine, posvećenoj palanačkim borcima i njihovom komandiru Mirsadu Čačkoviću – Mićetu, novinar Senad Avdić zapisao je rečenicu koja je ostala duboko urezana u sjećanje njegovih saboraca: „Na čelu ove čete hrabrih momaka iz Palanke stoji heroj, dječijeg lica, a lavljeg srca.“ Te riječi možda najbolje opisuju čovjeka koji je imao lice dječaka, ali je u najtežim trenucima borbe pokazivao srce istinskog junaka. Zbog toga je Palanačka četa bila zasigurno jedna od najboljih i najhrabrijih jedinica 108/215 Vmtbr Armije Republike Bosne i Hercegovine. Posljednju bitku, bitku svog života, Mirsad je vodio 25. septembra 1995. godine. Prilikom obilaska svojih boraca na rejonu Lipovca, poginuo je pogođen snajperskim hicem u leđa. Otišao je tiho, baš onako kako je i živio, bez velike priče, ali sa djelima koja će vječno govoriti umjesto njega. Tog dana otišao je još jedan hrabri palanački sin, ali je u historiji brčanskog kraja ostalo ime čovjeka koji je čitav svoj ratni put podredio odbrani svoga naroda i svoje voljene domovine Bosne. Dženaza namaz našem heroju klanjana je 26. 9. 1995. godine u Palanki, uz najveće vojne počasti. Nikada Palanka i šira okolina nisu upamtili veću dženazu. Svi su došli da odaju počast najvećem palanačkom sinu. Nakon rata, saborci i rodbina podigli su spomen-ploču na njegovom mezaru, u čast čovjeku koji je svoj život ugradio u temelje slobode koju mi danas živimo. Spomen-ploča ostaje kao trajni podsjetnik budućim generacijama na komandira Mićeta, njegovu hrabrost i žrtvu. Jer sve prolazi. Prolaze godine, generacije i vremena, ali djela dobrih i posebnih insana, učinjena u najtežem vaktu ostaju vječna. Danas, 31 godinu poslije njegove pogibije, nama ostaje u amanet da ne dozvolimo da Mićetovo ime ostane samo u sjećanju njegove porodice i njegovih ratnih drugova. Ne smijemo dozvoliti da vrijeme prekrije ono što je krvlju zapisano u historiju. Narod koji pamti svoje heroje čuva svoju historiju, svoje korijene i svoj obraz pred generacijama koje dolaze. Zbog toga za nas, njegove saborce i familiju, 25. septembar nije samo dan tuge. To je dan sjećanja, ponosa i zahvalnosti. Dan kada se prisjećamo jednog velikog čovjeka, ali i cijele generacije mladića koja je u najtežem vremenu pokazala šta znače hrabrost, čast i ljubav prema domovini .Zato, dokle god se bude pričalo o Bosni, neka se priča i o njenim sinovima -herojima,koji su za nju dali ono najvrednije – svoje živote. Ime Čačković Mirsad-Miće ostaje zapisano u srcima njegovih saboraca, porodice, njegovih Palančana i svih onih koji cijene ratne heroje. Spomen-ploča na njegovom mezaru neka i budućim generacijama nijemo govori: „Ovdje leži čovjek koji je znao kako se voli i brani domovina.“
Neka ti je vječni rahmet gazijo.
Elvir Čačković
Palanka, 25. 09. 2026. godine
