U tišini jedne kolijevke, tamo gdje bi smjeli postojati samo toplina, pjesma i sigurnost, leži mala beba. Njene oči, krupne i nevine, pokušavaju shvatiti svijet koji još nije ni počela upoznavati. Ali umjesto zagrljaja i zaštite, na njenom licu vide se tragovi bola — modrica kojoj u svijetu djece nikada ne bi smjelo biti mjesta.
Dok pije svoju bočicu, pokušava se umiriti jedinom rutinom koju poznaje, nesvjesna da odrasli oko nje raspravljaju, prebacuju odgovornost i šute. Ona ne može reći što joj se dogodilo. Ne može viknuti, ne može pobjeći, ne može se zaštititi. Može samo čekati — na nas.
A svaki sat šutnje za nju je vječnost.
Ovo nije samo fotografija. Ovo je vapaj jedne bebice, maksuma, čiji je jedini “grijeh” to što je mala i bespomoćna. Ona treba ljude sa srcem, ne sa izgovorima. Treba reakciju sada — ne sutra, ne kada bude kasno.
Zato je vrijeme da institucije prestanu okretati glavu. Da Centar za socijalni rad i policija reaguju brzo, odlučno i odgovorno. Da ne čekamo nove slike, nove vijesti i nove boli.
Jer spasiti jedno dijete nije obaveza — to je ljudskost.
Reagujmo odmah.
Kapetan Bedimir Brčanski
