Jednog dana, sasvim običnog i dosadnog po svemu osim po naslovnicama, Nele iz Istočnog Sarajeva, poznatiji kao Nenad Nešić, nekadašnji ministar, sada osumnjičeni, ustao je iz kreveta i odlučio:
– Danas ću da platim slobodu.
Nije ni doručkovao, samo je sjeo, potpisao papire i založio nekretninu. Onu tamo… treću… zaboravio je gdje tačno, jer kad ih imaš više, zaboraviš redoslijed.
Sud kaže:
– Kaucija 1,37 miliona maraka.
Nele se nasmija:
– Može.
Jer, šta je 1,37 miliona? Sitnica. K’o kad običan čovjek plati parking ispred doma zdravlja.
I tako, Nele postade slobodan čovjek – slobodan da ne ide u pritvor, slobodan da ne ide na more (jer mu je ipak zabranjeno kontaktirati s drugima iz iste optužnice), ali slobodan sa 1,37 miliona maraka manje. Ili, tačnije rečeno – sa samo jednom nekretninom manje.
A narod? Narod je sjedio ispred trafike, pio jogurt i računao.
Prosječna plata: 1.590 KM.
Godišnje: oko 19.080 KM.
Za Neletovu kauciju – treba raditi 72 godine.
(Naravno, ako ništa ne jedeš, ne griješ se, i ne umreš od gladi prije.)
Jedan penzioner reče:
– Jesi čuo, bolan? Nešić platio kauciju ko da plaća režije.
– Ma pusti, nek je on nama živ i zdrav. I slobodan.
A suda, kao da nije ni bilo. Istraga traje. Godinama, kao i sve naše bajke.
Jer kod nas, braćo i sestre, kad si gladan – ideš u zatvor ako ukradeš hljeb.
Kad imaš milione – zatvor ide od tebe.
I još mu mahne.
Kapetan Bedimir Brčanski
