Vlada Republike Hrvatske nedavno je nepoželjnim proglasila tri crnogorska političara, lidera Demokrata Aleksu Bečića, predsjednika Demokratske narodne partije (DNP) Milana Kneževića i Andriju Mandića koji predvodi Novu srpsku demokratiju (NSD).
U pitanju su lideri umjerenih (Demokrate) i krajnje desnih srpskih i proruskih stranaka (DNP i NSD) koje su dijelom nedavno rekonstruisane Vlade Crne Gore.
Iako je povod odluci hrvatske vlade bila odluka Skupštine Crne Gore da usvoji Rezoluciju o Jasenovcu, a koju je predložio Mandić, čini se da je uzrok na prvom mjestu bila činjenica da se u Crnoj Gori sve više osjeti politički utjecaj Beograda, a što Zagreb makar u trenutnim okolnostima nije u stanju spriječiti.
“Naša je suverena procjena koga želimo proglasiti nepoželjnim u Hrvatskoj. Smatram da su osobe koje smo označili kao nepoželjne to i zaslužile, jer su pogoršali odnose između Crne Gore i Hrvatske”, rekao je šef hrvatske diplomatije Gordan Grlić Radman.
On je kao dodatne razlog naveo da mu je bila uskraćena posjeta brodu Jadran, a da je bazen u Kotoru nazvan po stražaru logora Morinj Jugoslovenske narodne armije u kojem su zlostavljani hrvatski zarobljenici 1991. i 1992. godine.
Međutim, ono što je Hrvatska zamjerila crnogorskim političarima, predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik otvoreno provodi godinama.
Narodna skupština RS-a je u oktobru 2015. godine usvojila Deklaraciju o genocidu Nezavisne Države Hrvatske (NDH) nad Srbima, Jevrejima i Romima koja bez podrške SNSD-a i njegovih tadašnjih koalicionih partnera ne bi bila usvojena.
Za razliku od crnogorske Rezolucije koja je sadržajem odmjerena (istovremeno politički motivisana), u Deklaraciji NSRS se tvrdi da Republika Hrvatska snosi historijsku odgovornost za genocid iako ona nije nasljednica NDH, što se u crnogorskoj Rezoluciji ni ne nazire.
“Da Republika Hrvatska, kao država hrvatskog naroda, odlukom svojih najviših organa, prihvati istorijsku i svaku drugu odgovornost za genocid Nezavisne Države Hrvatske nad Srbima,Jevrejima i Romima tokom Drugog svjetskog rata”, stoji zaključcima Deklaracije.
Dodatno NSRS je zatražila da Hrvatska isplati odštetu žrtvama genocida i njihovim potomcima.
Vlada Hrvatske koju je tada predvodio Zoran Milanović nije reagovala, a niti vlada Andreja Plenkovića, njegovog nasljednika na premijerskoj funkciji, formirana nekoliko mjeseci kasnije.
Plenković nije Dodika proglasio nepoželjnim ni 2020. godine kada je rekao da je “u Blaiburgu sve zarobljenike trebalo pobiti.”
“Evo mog stava o tome, u Bleiburgu ih je sve trebalo pobiti. Nikakve empatije nema prema bilo kome. I one koji su hodali godinama, trebalo je naći i pobiti. Nikakvu distancu ne mogu napraviti prema tome kad pogledam što su nam uradili”, kazao je Dodik u intervjuu objavljenom u beogradskoj Politici.
Iako je Zagrebu, u crnogorskom slučaju, s pravom zasmetao naziv bazena u Kotoru, reakcije Vlade Hrvatske nije bilo krajem 2016. godine kada je Narodna skupština RS-a dodijelila povelje ratnim zločincima, Radovanu Karadžiću, Biljani Plavšić i Momčilu Krajišniku koji su osuđeni za najteže ratne zločine (zločin protiv čovječnosti i genocid) u Bosni i Hercegovini nad Bošnjacima i Hrvatima.
Dodatno, Dodik je uz Mandića i Kneževića bio sudionik “svesrpskog sabora”, ali ni to nije dovelo do toga da se Dodik proglasi nepoželjnom osobom. S druge strane Bečić je proglašen, iako nije sudjelovao.
Sve nabrojano pokazuje da saradnja hrvatske i srpske politike u Bosni i Hercegovini ničim ne smije biti narušena, naročito ne zbog “teških riječi” ili rezolucija bez dugotrajnog značaja, jer politika nije stvar emocija. To je pokazao i Dodik jasnom saradnjom sa predsjednikom HDZ-a Draganom Čovićem po svim značajnim pitanjima, uključujući Izborni zakon BiH. Predsjednik RS-a nedavno je detaljnije obrazložio razloge saradnje s Hrvatskom u jutarnjem program RTRS-a.
“Mnogi ne razumiju što smo mi, kad sam ja došao, zajedno su djelovali stranci, Bošnjaci i Hrvati. Meta je bila Republika Srpska. Mi smo uspjeli ipak, realno je da ne mogu da budu zajedno ali su bili, nešto ih je natjeralo, a taj motiv je bila RS i Srbija. Sad to tako ne izgleda u Bosni i Hercegovini, mnogi će priznati. Ja sam samo rezonovao da je Hrvatska članica NATO i EU i da je imati takvu jednu članicu protiv sebe, u smislu da svaki dan negativno truje strukturu, vi ste u veoma negativnoj poziciji. Ovako je Hrvatska na značajnim mjestima bila objektivna, ili blizu onome što je možda objektivno i to je ono što smo uspjeli da uradimo”, rekao je Dodik.
S tim u vezi reakcije Hrvatske u kontekstu crnogorskih političara je pokazatelj nove političke stvarnosti u Crnoj Gori u kojoj Beograd igra značajniju ulogu nego ranije, a ne samog sadržaja crnogorske Rezolucije. Ujedno je i pokazatelj nemoći Zagreba da to zaustavi.
Dok u Crnoj Gori hrvatske vlasti bezuspješno pokušavaju spriječiti ekspanziju “srpskog sveta”, u Bosni i Hercegovini zarad vlastitih interesa indirektno potiče istu.
Izvor: klix.ba
