Boris Ćuković iz Zenice krajem aprila ove godine ostao je bez posla, jer je, kako je kazao, na poslovnom putu u Berlinu došao u sukob s radnom kolegicom iz Srbije braneći istinu o genocidu u Srebrenici i agresiji na Bosnu i Hercegovinu.
Ovaj Zeničanin se o ovom slučaju oglasio na Facebooku.
– Američko-norveški menadžment kompanije je od mene tražio da se izvinem kolegici za izrečenu istinu, koja je kako ona kaže “povrijedila njena osjećanja”.
To sam naravno smatrao apsurdnim, te poniženjem za mene, moj intelekt i čast, moju domovinu i najvažnije poniženje za žrtve genocida i terora, kojima sam se zakleo da ću istinu glasno govoriti i za nju se boriti dok sam živ. Odrekao sam se ogromne plate, beneficija i financijskog komfora siguran u to da moram da ostanem dosljedan i ponizan pred amanetom mojih sugrađana koji su svoje živote dali za moju slobodu i slobodnu domovinu, Bosnu i Hercegovinu – napisao je Ćuković.
Dodaje da mu nije žao, da se ne kaje te da bi ga bilo stid na vagu stavljati istinu “o krvavoj rani moje domovine i moj lični komfor i pare”.
– Nisam htio da sa svojih 26 godina me hrane roditelji dok ja tražim drugi posao, te sam se ekspresno poslije otkaza kroz par dana spakovao i odlučio sezonu (četiri mjeseca) da radim u Hrvatskoj kao konobar. Magistar sam nauka i moja majka je plakala kad sam joj rekao da sam odlučio ići u drugu zemlju biti konobar.
Rekao sam joj ne plači majko, naša tuga je slatka i kratkotrajna. Jer plakale su i druge majke i dan danas plaču za svojom djecom. Neke svoje sinove nisu nikad ni pronašle, neke su ukopale samo par kostiju njihovih, neke su natjerane da gledaju kako im ubijaju djecu. Naša će tuga proći majko i ja ću se vratiti kući, ali oni se nikada neće vratiti.
A mogli su da budu očevi, braća, prijatelji, kumovi, mogli su da budu naši sugrađani, učitelji, doktori, policajci, da sanjanju svoju snove i grade skupa s nama ovu zemlju.
Mogli su ali im je zločinac to oteo, isto onako kako nama živima danas žele sve da otmu samo da bi prokleli zemlju u kojoj smo rođeni, da bi zamrzili Bosnu i da bi se svijetom rasuli u potrazi za komadom sreće pod nebom.
Za mene nema neba kao onog iznad Bosne moje i nema sunca kao onog što moju kuću u Zenici obasja pa me ujutru budi. Nema praga kućnog kao onog kod moje majke i nema zagrljaja jačeg od moje bake.
Dom nije tamo gdje je novac i bogatstvo, dom je tamo gdje je porodica, dom je moja Zenica, moje Sarajevo i moja Srebrenica, dom je Bosna i Hercegovina i tako će biti vjekovima kao što je bilo i vjekovima prije svih nas.
Iako nisam tu moja je duša u Srebrenici, poklonila glavu šuti, gleda, opominje i pamti.
Želim da zločince jednog dana stigne pravda, potomci njihovi da razumiju riječi ove, a nama da ostanu utkane u naš identitet i u kamenu uklesane u vječnost.
- Neka osveta bude pravda
- Neka istina bude nada
- Neka majčina suza bude molitva
- Da se nikada nikome ne ponovi Srebrenica
napisao je Boris Ćuković.
Izvor: crna-hronika.info
